Sarajevo Blues - odlomak
FOTOGRAFI.
Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
Semezdin Mehmedinović
